Zona sumraka by Young
25.09.2008., četvrtak
Pomoć
|
Konobar je vještom rutinskom kretnjom spustio šalicu na stol i zamijenio pepeljaru, ispod koje je diskretno ostavio račun za naručeno. Pepeljara je kratko vrijeme bila čista. Žena za stolom ugasila je cigaretu, prst umrljan pepelom obrisala o stolnjak i posegnula za kavom. Njezini brzi, drhtavi, pokreti odavali su nervozu. Uredna šminka na njenom licu prikrivala je godine i bore. Pomalo umorne oči često su pogledavale prema ulazu u kafić. Kroz neko vrijeme vrata su se otvorila i dva muškarca prišla su njenom stolu. Uslijedilo je kratko rukovanje i kurtoaznosti. -Bok stara, ovo je gospodin o kojem sam ti pričao. On može pomoći tvom sinu.- Žena je bila vidno uzbuđena. -Ante...- pokazavši rukom na muškarca do sebe-... mi je puno pričao o vama i znam da znate za situaciju sa mojim sinom. Meni samoj je sve ovo vrlo neugodno, ne volim i nisam navikla moliti, ali vi ste nam stvarno zadnja nada. Redovnim putem nema šanse da išta postignemo, znate i sami kakva je situacija u vašoj struci, kapaciteti, liste...i sve to. Čekali bi mjesecima i naš sin nije sposoban za to, ionako svakim danom sve više gubi volju i nadu....- malo je zastala u svom dugo pripremanom govoru-...a on je stvarno divno dijete i bilo bi šteta... znam da nije u redu, a ni po zakonu, ali ako bi ... malo pogurali mi bi vam bili stvarno zahvalni.- Poseban naglasak u njenom glasu bio je na „zahvalni“ Drugi muškarac je pokretom ruke prekinuo njen govor prije nego što je žena uspjela nastaviti -Nije potrebno gospođo da vam bude neugodno, ja vas razumijem, zato smo i ovdje, zar ne? Mi iz našeg kraja moramo si pomagati.- Akcent je bio na „mi“ i „kraj“. Žena je vidno odahnula i malo pomalo razgovor je postao sve opušteniji i slobodniji. Razmjenjivali su se uspomene na zavičaj, smijeh, tapšanje, još jedna kavica i na kraju - koverta i obećanje. Gospoda su kroz neko ustala, pozdravila se sa gospođom i uz „zadrži ostatak“ konobaru, napustila lokal. Žena, sva ozarena, iz torbice je izvukla mobitel i odabrala broj. -Stari, imam radosnu vijest. Mali nam je upravo diplomiro!- |
24.09.2008., srijeda
Udio
|
-Izvolite gospodine- izvježbanim glasom i namještenim osmijehom, uredno ispeglana službenica pozvala je muškarca ispred stakla šaltera. Bio je neobrijan i djelovao je neuredno. Približio je usne rupi u staklu. -Prod.bi...brtlj..sk..udjele- izmrmljao je u staklo. -Molim?- službenica se instinktivno također približila staklu. Osjetila je alkohol u njegovu zadahu i to joj se nije svidjelo. -Udjele!! Prodajem udjele...braniteljske!!- ponovio je preglasno i time izazvao poglede i lagano meškoljenje ostalih koji su u miru i tišini čekali red i poštovali svetost banke. Širina osmijeha se smanjila i službenica se odmakla. -Potvrdu, osobnu i karticu- rekla je službeno. Iz crveno-zelene vrećice i snopa papira i dokumenta muškarac je izvukao traženo. -Kad će lova??- bilo je pitanje. -Za šezdeset plus tri dana.- bio je odgovor. -To je za mog sina znate...- Ova konstatacija nije izazvala neki interes. -Zbog njega sam i išao tamo, ne zbog politike ili...- Njegov glas jednolično se stopio sa kliktanjem tastature računala -...granate su padale...- Službenica je proučavala broj na kartici. Jedan precizan potez miša i transakcija je provedena. -...da bi njemu bilo bolje..- Osmijeh se vratio na lice službenice. Isprint je bio uredan. Toner je još uvijek dobar i ne treba ga mijenjati. Dok je muškarac stavljao potpis na pokazano mjesto, proučavala je gospođu iza koja je obećavala. Možda će joj uspjeti uvaliti osiguranje ili neki fond. -...i to sve za tih deset soma?...-čulo se iznad olovke- ali vrijedilo je, zar ne? Za Hrvatsku...-kao da se osjećao neki ton ponosa. Živcirao ju je. Brzim pokretom pokupila je potpisani papir. Gospođa iza njega u redu bila je već vidno nestrpljiva, a to nije dobro. Šanse za osiguranje se smanjuju. Muškarac je zgužvao svoj primjerak u vrećicu i udaljio se uz mrmljanje u bradu. -Napokon- pomislila je. Na njenom licu ponovo je zablistao najljepši osmijeh. -Sljedeći!- pozvala je. |
07.07.2007., subota
A
|
Crni grafitni vrh olovke spustio se na površinu papira. Uz tihi škripav zvuk krenuo je ukoso prema dolje, ostavljajući za sobom crni i vijugav trag na bijelom papiru. Nakon desetak milimetara, vrh je stao. Jedan nos i jedan par očiju odmaknuo se od papira. Drugi par se primakao i proučavao učinjeno. ~ Eto vidiš, uspio si… ~ čuo se ženski glas ~… napisao si A. Sad drugo slovo ~ Nije mu se dalo pisati to drugo slovo. Zašto ga ne pusti na miru? Zašto ga ne pusti da ode u svoju sobu!? ~ Idemo dalje, nema odustajanja! ~ glas je bio uporan. Grafit je ponovo zaškripao. Glas ga je pratio kao sjena. ~ Pazi da bude ravno…pazi, ne tako koso…pazi do crte…~ ~ Dosadna je!!! ~ vrištalo je nešto u njemu. ~ Dovoljno je što zna čitati, što će mu i pisanje… neka ga samo pusti da ode u sobu, da gleda slike, televiziju, ili jednostavno, samo da spava!~ Vrh olovke dotakao je crtu. ~ Odlično!~ glas je zvučao zadovoljno. ~ Sad idemo još jedno slovo…~ Nije mu se dalo više. Pažnju i koncentraciju odvlačili su mu zvukovi izvana. Prolazak automobila ispod prozora, žamor ljudi, vika djece. ~ Ne mogu ~ rekao je tiho. ~ Možeš i moraš! ~ glas je bio odrješit i odlučan. Olovka je krenula. ~ Nemoj pritiskati tako jako…, ravno…ne predaleko…~ Bijes je bujao unutar njega svakim tim izgovorom, svakim tonom. Došlo mu je da je opsuje iz sveg glasa. Znao je da ne smije. Volio ju je, to je neprijeporno, ali ne sada, ne ovog trenutka. Zabio bi joj tu olovku u sred vrata samo da začepi!!! Samo da ga pusti na miru!!! Slika se formirala u mozgu. Nekontrolirani val bijesa, nastao negdje u njegovom tamnom i nepoznatom kutku, snažan i nezaustavljiv, obrušio se na brane i kočnice. Popustile su uz prasak. Naredba iz mozga uobličena u električni impuls, kroz milijune neurona jurnula je prema ruci. Žena je gledala u papir. Od zadnjeg nedovršenog slova pa preko cijelog papira i dijela stola ostao je crni trag. ~ Slomio si špicu.~ rekla je tužno ~ našiljit ćemo je i nastaviti sutra.~ Val bijesa iznenadno kako je došao tako se i povukao, ostavljajući za sobom osjećaje grižnje, neugode i stida. Žena je gurnula prste u njegovu kosu i poljubila ga u ćelo. ~ Odmori se. ~ rekla je kroz šapat. Stid je bio sve jači. Osjetio je suzu u kutu oka. Drugom rukom prošla mu je licem. ~ Morat ću te obrijati poslije. Prošli put si se sav izrezao ~ Ustala je i napustila prostoriju. Pogledao je u svoju ruku. Bila je drhtava i nesigurna. Znao je, trebati će još puno vremena i truda, da prevlada sve posljedice moždanog udara. |
29.06.2007., petak
NOVČANIK
|
Spretnim potezima nanosila je zadnji tanki sloj ruža na usne. Primakla se ogledalu, nagnula glavu na stranu i provjerila učinak. Pogled na sat izmamio je tihu psovku. ~ Pas mater…~ Mora požuriti inače će zakasniti na posao. Rutinski je provjerila sadržaj torbice. Pod prstima je osjetila tankoću kutije cigareta. Možda još dvije tri. Otvorila je novčanik. Među hrpom raznih papirića i potvrda nije bilo novca. Morati će još i na bankomat. Taman se spremala zatvoriti novčanik kad je zamijetila još nešto. Pretinac predviđen za karticu bio je prazan. Iznenađeno je čeprkala između papira. ~ Pičku materinu…zar je posijala karticu!?~ Na brzinu je ispipala džepove, otvorila neke ladice, no kartice nije bilo, a ni vremena za traženje. Opet će onaj njezin ~ Nikad ne paziš na svoje stvari i nikad ne znaš gdje što ostavljaš!~ Znala je, biti će ovo loš dan. * Nikotin iz dima cigarete godio je njenim živcima. Nažicala je od kolegice na poslu par komada i upravo je pržila zadnju na klupi u parku. Bila je nervozna. Ako ne nađe karticu mora je blokirati, danima čekati novu…a ne voli gužve u bankama. Zgazila je opušak i ustala. U grmu gloga kraj klupe nešto je privuklo njenu pažnju. Sagnula se i podigla to. Bio je to poveći novčanik, očiti muški. Sa malom zadrškom, okretala ga je u ruci. Bio je neobičan, kakvog još nije vidjela i ….podeblji. Osvrnula se oko sebe. Nitko je nije gledao, nitko nije obraćao pažnju na nju i nije bilo ni naznake tko bi mogao biti vlasnik. Novčanik je nestao u torbici. Bržim korakom nego što bi trebalo, napustila je klupu. Osjećala se čudno, kao lopov. ~ Vratit će ga, ona je poštena …~ Neka tanka žica u njoj polako se napinjala i stvarala neki drugi ton. ~ …ako je pun love …a da se posavjetuje s mužem. ~ Možda će ipak na kraju ovo biti dobar dan. * U miru svog dnevnog boravaka razgledavala je nađeno. Sad je tek primijetila da je novčanik podosta prljav i sa nakupinama plijesni na rubovima. Bio je velik, teško da bi stao u džep. Koža je bila kruta i tvrda. Sa strane se nalazila metalna kopča, prekrivena patinom i hrđom. Primakla ga je nosu. Imao je miris na starost i vlagu. ~ Mora da je dugo vani.~ Pokušala ga je rasklopiti par puta ali kopča je bila prečvrsta, gotovo zapečena. Odozgo je malo toga mogla vidjeti jer je sadržaj skrivao kožni preklop. Tek pod određenim kutom nadzirala je nešto što je ličilo na neke dokumente. Zavukla je prste da pokuša barem malo izvući preklop. Bezuspješno. Koža je bila prekruta. Odustala je od te ideje kad je slomila nokat. Na prednjoj strani bio je utisnut neki reljef. Lav kako riče ili nešto slično tome. Zbog nemogućnosti da ga otvori, znatiželja je polako popuštala ~ Možda je to ipak samo smeće.~ Začula je korake pred vratima. Vrata su se otvorila i na njima je stajala tinejđerka sa slušalicama u ušima. ~ Hej stara, danas sam osvojila mobitel na nagradnoj!!! Nije li to cool?!!~ ~ Nemoj me…I ja sam našla…~ Vrata su se zatvorila a koraci odtutnjali nekud. Slegnula je ramenima i vratila novčanik u torbicu. ~ Ništa. Pričekati će svoju jaču polovicu, možda će ga on moći otvoriti.~ * Postavljala je stol kad je jača polovica stigla i ušla sa naprijed ispruženim rukama, listićem sportske kladionice razapetim među prstima i širokim cerekom na licu. ~ Gledaj ili čitaj , što god hoćeš…ali čitaj pažljivo!! Vidiš, sve je zaokruženo, ništa prekriženo…što znači …DA SMO BOGATI!!!~ Obuhvatio ju je oko nogu i digao visoko. Njegova navijačka pjesma nije bila popraćena. ~ Koji ti je vrag ? Nisi sretna ?~ ~ Sve ovo danas… Seka je dobila mobitel, ti kladionicu, ja sam….~ zastala je ~ nije li ovaj dan predobar?!~ ~ Ma ne seri! Samo nemoj previše razmišljati jer će te poslije boljeti glava, nego daj pivu. Slavimo, stara, slavimo!! ~ * Kolegica je gledala ispod oka. ~ Danas mi ne izgledaš nešto…~ Tako se i osjećala, što zbog mamurluka, što zbog neprospavane noći, a što zbog neke čudne grižnje savjesti. Nikako se nije mogla koncentrirati na posao. ~Sve ono jučer… nagradna igra, kladionica…To je sigurno neki znak. Mora u tome biti neko značenje, ne može sve to biti slučajnost. Možda Providnost, možda neki Božji plan.~ Pogledala je prema torbici. ~Neće više razmišljati kako da ga otvori, nego će ga vratiti, i to odmah. Odnijeti će ga u banku, ulicu dalje, reći će da ga je našla vani, predati ga službenici….i brzo izaći da ne mora odgovarati na nikakva pitanja.~ Dograbila je torbicu, izvukla novčanik, čvrsto ga stisla u ruci i krenula prema izlazu. ~ Gdje ćeš!? ~ ~ Reci šefu da se odmah vraćam. ~ Izašla ja na ulicu i nastavila determiniranim korakom. ~ To je ispravno ~ razmišljala je ~ to nije moje. To je možda od nekog …~ osjećala je debljinu novčanika pod prstima ~ …dobro, ne baš siromaha. Ali nije moje! ~ Sjetila se dokumenata koji su se nazirali. ~ Ako je od nekog stranca , …kao da će ga policija tražiti. Netko će drugi podijeliti lovu…ALI TO NIJE NJENA BRIGA !!!~ Stala je i gledala u novčanik. ~ Vratiti će ga …to je sigurno…ali mora znati. Ako su unutra samo papiri bit će ponosna na sebe što je učinila dobro djelo …ako je lova unutra, i to mnogo love, opet će ga vratiti. Ali ona, jednostavno mora znati, jer inače neće imati mira do kraja života…. ~ ~ Samo kad bi se taj prokleti novčanik dao otvoriti ~ Uprla je sve svoje snage. Vukla je, čupala, borila se… ~ Kad želim jednom učiniti neko dobro djelo , Ti mi ne daš! ~ viknula je u sebi. Kopča je popustila. Koža je zaškripala kad ga je rasklopila. Unutra je bilo još više plijesni i prljavštine nego izvana. Započela je prebirati prstima po unutrašnjosti i sadržaju. Oči su joj se polako raširile i usta otvorila, U raširenim očima nije bilo iskre sreće, radosti ili pohlepe, već samo iskra straha. Što je više prebirala to je taj strah bio jači i izraženiji. Potpuno nesvjesno hodala je unatrag, kao da bježi od neke opasnosti. Noga je izgubila oslonac na kraju rubnjaka između nogostupa i kolnika, Raširila je ruke loveći se panično za ravnotežu. Čula je škripu kočnica. Zadnje što je vidjela bilo je vjetrobransko staklo i začuđene oči vozača. * ~ Svi tri koraka iza! ~ obratio se čovjek u plavom okupljenom mnoštvu promatrača ~ Nema se što za vidjeti ~ Tijelo na asfaltu ležalo je nepomično. Vozač je čučao i plakao. ~ Samo je izašla pred mene, nisam stigao ,,,~ kao da je objašnjavao, Policajac se ponovo obratio okupljenima, ~ Je li netko od vas s njom, poznaje li je tko?~ Odmahivanje glavom većine i jedan ispruženi prst. ~ Jesi policajac…u ruci drži bankovnu karticu, a na kartici je obično ime!~ ~ Da stvarno…~ Kroz mnoštvo su krenuli komentari. ~ vidiš, nikad ne znaš kad će te srce…~ ~ nije srce, pala je, vidio sam…~ ~ ja mislim da je pretrčavala…~ ~ a može i od sunca, danas je fakat vruće…~ ~ to ti se zove jebeni dan…~ * Kroz neko vrijeme, prizorište se raščistilo. Hitna je odvezla tijelo, policija vozača a prolaznici se razišli. Mlađi muškarac sa tamnim sunčanim naočalama ostao je zadnji. Gledao je u sad već sasušenu krv na asfaltu, klimnuo glavom i zapalio cigaretu. Nešto iza gume parkiranog automobila privuklo mu je pozornost. Sagnuo se i pokupio crni muški novčanik s nekim čudnim reljefom. Pomalo zbunjeno osvrnuo se oko sebe. ~ Novčanik je muški, znači nije od one žene.~ Pokušao ga je otvoriti. Nije mogao. Kopča je bila prečvrsta. Sekunda premišljanja i novčanik je nestao ispod majice. Imao je osjećaj da je danas njegov sretan dan. |
28.06.2007., četvrtak
?
|
Ne volite upitnike, zar ne? Ne volite ga zato što tako ružno izgleda, ovako pogrbljen, ili pak samo zato što vas plaši uskličnik na kraju vaših odgovora? Nećete se ljutiti ako vam postavim par pitanja? Kako ste proveli dan? Jeste li možda razbili ogledalo, probili ekran, ili ste zadovoljni iluzijom koju gledate? Jeste li zavirili u dlan i uzviknuli; Bože, koje savršenstvo? Jeste li se zagledali u zvijezde i šapnuli; Zašto je ovo stvoreno? Kako ste proveli dan? Jeste li poput male ribice zagrizli na mamac grijeha, i dok vas je Sotona zlurado čupao, otkačili se u zadnji tren, i na trenutak odozgo vidjeli ono što ne možete odozdo? Jeste li bili svjesni rizika i spoznaje da je to jedini način da se upozna Svijet, van ove male prljave bare znane kao Život? Kako ste proveli dan? Koliko ste se puta danas pitali; Zašto baš meni? Koliko ste sati proveli zureći u čašu, pitajući se; je li polu-puna ili polu-prazna, umjesto da je napunite do vrha i iskapite do dna, uz komentar- ma daj još jednu?! Koliko ste puta danas pružili drugi obraz, i dopustili da vas ponize? Kako ste proveli dan? Jeste li stišali koju oluju? Jeste li uzburkali more? Jeste li premjestili koju goru? Kako ste proveli dan? Kao onaj prekjučer? Ili jučer? A znate li možda; kako ćete sutra? |
27.06.2007., srijeda
Pozdrav!!!
|
Uuuuu….predugo i previše. Ništa! Iz ladice staru olovku, iz džepa nožić, nešto starog papira … i vidimo se uskoro. |
22.11.2006., srijeda
Igra
|
Napetih mišića, izoštrenih čula i naoružana strpljenjem čekala je svoj plijen. Mrak je nije smetao. Njene oči, pripremljene tisućljećima evolucije vidjele su sve. Jedan jedva čujan šušanj, jedan jedva oku vidljiv skok i lovina je ulovljena. Miš se koprcao između njenih očnjaka. Glad je bila jaka ali iza te gladi skrivao se jedan još jači nagon. Nagon za igrom. Oprezno se osvrnula u potrazi za mirnim mjestom. Do njenih naćuljenih ušiju dolazio je zvuk koraka i tiho pijano pjevušenje. Smetali su je ti koraci. Većinom bi bili vezani uz bol, bilo od cipele ili kamena. Miš se koprcao i pojačavao njen nagon. Koraci su bili sve bliži. Napustila je sigurnost grmlja. Koraci su je pratili. Stigla je do mjesta gdje prolaze one bučne mašine i gdje je stradalo toliko pripadnica njene vrste. Bila je nesigurna. Oni koraci zaustavili su se nedaleko od nje. Poznavala je teritorij. Na drugoj strani ulice nalazilo se mirno i prostrano mjesto kao stvoreno za igru. Koraci su krenuli i krenula je i ona. Iznenadna škripa., prasak i buka trgnuli su je. Nešto veliko i tamno padalo je prema njoj. Instinktivno je frknula i miš je ispao. U trenu je našao spas ispod onog tamnog tijela na asfaltu. Iznenadno mnoštvo koraka, ljudskih glasova i vika, natjerali su je da se udalji. Ubrzanog bila, miš se šćućurio. Ostao je u toj sigurnosti sve dok tijelo nije bilo podignuto a potom je nestao u mraku. Nitko ga nije ni primijetio. S rukama na glavi, vozač je obilazio oko automobila i psovao « Jebem ti Sudbinu!» A što je Sudbina u stvari htjela? Kazniti pijanca, upozoriti vozača, našaliti se sa mačkom…ili jednostavno, samo spasiti miša. |
21.11.2006., utorak
Počasni krug
|
~ 41210 , 41211, 41212 … ~ brojio sam u sebi. Ti brojevi poklapali su se sa brojem metara, koraka, sekundi, udisaja…nekih mjernih jedinica. Broj na prsima sad mi je već potpuno nečitak, razliven i natopljen znojem, dok je onaj na boku otpao davno, još na početku utrke, tamo prije trideset i nešto. Na tom, četrdeset jednu tisuću i nešto mjernih jedinica dugom Putu, bilo je raznih zamki. Onih vidljivih i onih nevidljivih. Rupa na putu, kamenja spoticanja, pogrešnih smjerova i loše označenih staza. Na tom Putu bilo je previše prečaca za one koji bi me pretrčali bez žmigavca i premalo sudaca da bi to vidjeli. Bilo je i premalo osvježenja, tek poneka kap odnekud odozgo. Na tom Putu bilo je pogleda prolaznika, onih usputnih i onih namjernih. Neki od tih pogleda davali su mi poticaj, neki su bili potpuno flegmatični, neki pak podrugljivi. Nisam obraćao pažnju na njih. Nisam slušao poklike, nisam slušao usputne savjete i upozorenja. Vidio sam samo jedno; otvorena vrata stadiona, stazu, i taj posljednji, počasni krug. Napokon, stadion je tu. Ulazim raširenih ruku, ali nema huka i žamora. Nema publike. Nema nikog! ~ Gdje su ?~ pitam se. Jesam li stigao prerano pa još nisu stigli ili toliko kasnim da su već svi otišli? Ostali su samo redovi praznih stolica, kao groblje vojnika iz nekog zaboravljenog rata . Između njih, nekoliko papirića nošenih lahorom. Obično smeće ili otkinuti dijelovi davno ispričane priče, tko zna. Pobjedu ne tražim. Na tronu bih ružno izgledao. Sijede kose, pognutih leđa, tamnih podočnjaka i izranjavanih koljena od posrtaja i padova. Ne želim ni ovacije jer bole u ušima, a potpisa sam ionako previše olako podijelio. Ne, ne treba mi komad metala oko vrata, još jedan teret umornim leđima. A na koju bi se stranu okrenuo i stavio ruku na prsa? Kad mi je himna tišina, a tri kubna metra žute ilovače – jedini preostali teritorij, bez zastave. Sve što sam želio, samo je jedan tihi pljesak. ~ 42050, 42051,…~ Zašto je korak sve teži, zašto je dah sve plići, i zašto se odjednom tako rano mrači? Bože, daj mi snage za taj jedan, samo jedan, posljednji…počasni krug. |
09.07.2006., nedjelja
Fizika i matematika
|
Njegov uspon je bio brz. Uzdizao se prema visinama, potpuno očekivano, fizičkom i matematičkom izvjesnošću. Moglo se reći da je jurio prema zvijezdama, iako je isto tako fizički i matematički bilo izvjesno da ih nikad neće dostići. Njegova energija bila je preslaba a one previsoko. Letio je iznad livada, šumaraka, potoka, iznad svih tih ljepota koje ga se nisu doticale. Njegov cilj bio je negdje gore, u visinama. Nijedan uspon nije vječan, pa nije ni njegov. Čista fizika i matematika. Dosegnuo je svoj vrhunac. Na sekundu zarobljen u vremenu i na sekundu zarobljen u prostoru bez ikakvih utjecaja nekih sila. Potpuno lagan i potpuno oslobođen od svega. Fizika i matematika kažu da nakon uspona slijedi pad. Neminovno. Započelo je i njegovo propadanje , u početku polako i jedva primjetno, pa sve brže. Da li se opirao tome? Ni najmanje. Sve je to samo fizika i matematika. Svakom jedinicom vremena to propadanje bilo je sve brže. I tad se dogodilo nešto. Na njegovom Putu našlo se lijepo lice žene. Mlado i nasmiješeno, puno života. Da li je to mogao izbjeći? Fizika i matematika kažu - ne. Ušao je u njene misli grubo i naprasno. Prošao kroz djevojačke snove, prve ljubavi, tuge, želje, maštanja…zavirio u tajne dnevnike i spomenare…zaronio u najdublje i najmračnije tajne i jednostavno izašao, jednako naprasno kako je i ušao. Jednako čvrst i tvrd ali opet nešto drugačiji. Nekako izvitoperen i lelujav i nekako sporiji. Na trenutak, ali samo na trenutak to je odgodilo njegov pad. Još nije dotakao dno, ali hoće. Fizički i matematički izvjesno. Istrunut će ukopan u crnoj zemlji kao zalutalo zrno kalibra 9 mm, ispaljeno na nekoj pijanoj seoskoj svadbi. Na tom njegovom fizički i matematički izračunljivom putu našlo se tek nešto malo kemije. |
21.03.2006., utorak
TAJNA
Proljeće je tu, zimski san je završio, i vrijeme je da se piše. Tajna Otvorio je vrata ormara. Pred njim su stajali uredno složeni kostimi, jakne , kaputi, police sa rubljem. Ni sam nije znao odakle da počne. Krenuo je od džepova kaputa. Nije znao što treba tražiti ali znao je da postoji nešto, nešto što će potvrditi njegove sumnje. Znao je da postoji neka tajna. Njeno ponašanje u zadnje vrijeme potpuno se promijenilo. Prema njemu postala je nekako hladna, i odbojna. Ona poznata toplina je nestala. Svaki put kad bi joj prišao imala je neki izgovor. Ili nema vremena, ili je boli glava, ili ima pune ruke posla…jednostavno, promijenila se. Ono što je pronalazio u džepovima nije davalo nikakav odgovor, iako ga je on slutio. Nikakav ispisan list papira, neka adresa ili slično. Tek pokoja zaboravljena kovanica, računi iz prodavaonica, izvodi iz bankomata. Nastavio je zavlačiti ruku ispod rublja ali bez uspjeha. Bio je pomalo razočaran. Otvorio je drugi par vrata. Ni ovdje nije pronalazio ono što je tražio, mada ni sam nije znao što bi to bilo. Sa najgornje police skinuo je kutiju od cipela i otvorio je. Samo hrpa nekih svadbenih fotografija. Nešto mu je pobudilo pažnju. Kutija je bila preteška u odnosu na papir koji se nalazio unutra. Zavukao je ruku unutar fotografija i izvukao dobitak. Tajna je otkrivena. U ruci se caklio mali revolver. Kromirane površine, kratke cijevi i bijele drške. Ovo je bilo više nego što je očekivao. U njegovoj glavi izronilo je mnoštvo novih pitanja, ali je jedno je odskočilo od ostalih. ~ Ali, što će im revolver? ~ Osjetio je neku čudnu nelagodu gledajući njegovu sjajnu površinu. ~ Je li napunjen? ~ pitao se. Okrenuo je mali bubnjić. Činilo se da jest. Nije se baš previše razumio u to oružje. Povukao je nešto što je ličilo na zakačku, ali ništa se nije dogodilo. Pokušao je sa drugom, odmah ispod cijevi, ali opruga zatvarača bila je prečvrsta. Stisnuo je šaku u kojoj je držao revolver koljenima, a slobodnom rukom snažno povukao zatvarač. Iznenadio ga je prasak i toplina koja mu je opržila prste i vrat. Revolver je pao na tepih. Pogledao je prste. Bili su crni i opečeni. Uhvatio se i za vrat i osjetio tkivo. Nešto toplo i mokro klizilo mu je između prstiju. Vidio je krv kako kaplje na pod, sve brže i jače. ~ Arterija!~ prostrujalo je njegovim mozgom. Zahvatio ga je val panike. Nemoćno se okretao oko sebe, pritišćući ranu. Panika nije trajala dugo. Smijenili su je vrtoglavica i slabost u nogama. Tad se dogodilo nešto čudno. Soba se zaokrenula za sto osamdeset stupnjeva i tepih sa stropa pao je na njegovo lice. Nježno i meko. Gledao je u njegovu strukturu i u prašinu ispod kreveta. ~ Morati će to počis…~ Misao se prekinula. * ~ Boook! Ljubavi, stigla sam!~ melodično je pozvala žena odmah s ulaznih vrata, noseći par vrećica sa potrepštinama. Ušla je u kuhinju. Osmijeh sa lica skinula je hrpa neopranog suđa u sudoperu. ~ Opet je zijevao u televizor. Samo utakmice i Eurosport.~ Popela se stubištem u namjeri da mu očita bukvicu. Iznenadila ju je tišina koja je vladala. Nije bilo uobičajenog zvuka televizora i navijanja. Vrata spavaće sobe bila su odškrinuta. Polako ih je gurnula. Osupnuli su je širom otvoreni ormari, ali najviše od svega, tijelo na podu. Vrisnula je, i doslovce se bacila prema njemu. Vidjela je krv, revolver…Podigla mu je glavu tražeći puls i znakove života. Nije ih bilo. Prigrlila je glavu na grudi. ~ Zašto?! Zašto…~ jecala je ~…zašto si pucao u sebe?!~ Njene suze kapale su i stapale se sa krvlju njenog dvanaestogodišnjeg sina. Vrata ormara tiho su zaškripila, kao da žele reći nešto, ili je to bio samo propuh. Gledali su ih nijemi svjedoci; redovi kaputa izvrnutih džepova, pomaknuto rublje, jedna otvorena kutija i jedna otkrivena tajna. |
